Afirmacija i podsjećanje na veliku i herojsku gestu Srđana Aleksića naša je ljudska i moralna i obaveza. Srđan je položio život u borbi za svog komšiju, ali je položio i temelje u jedno besmrtno djelo. Herojski čin odbrane svog sugrađanina koji je platio svojim životom je svijetao primjer ljudske hrabrosti...
...Ove godine, 27. januara, navršilo se 17 godina od smrti Srđana Aleksića, koga su ubila četvorica pripadnika Vojske Republike Srpske jer je pokušao da od njih odbrani prijatelja Alena Glavovića, Bošnjaka iz Trebinja. Napadači su tada nasrnuli na Aleksića i pretukli ga kundacima. Od zadobijenih povreda prvo je pao u komu, a zatim, šest dana kasnije, podlegao povredama, 27. januara 1993. Jedan od četvorice napadača poginuo je nekoliko mjeseci kasnije na ratištu, dok su ostala trojica bili osuđeni na po dvije godine i četiri meseca zatvora.
Alen Glavović danas živi u Švedskoj i svake godine obilazi grob Srđana Aleksića.
Srđan Aleksić rođen je u Trebinju. Otac Rade je bio košarkaški trener. Majka mu je rano umrla, a brat poginuo u udesu motornim zmajem, iznad Petrovog polja, u blizini Trebinja. Srđan se amaterski bavio glumom za šta je dobio i više nagrada, a nastavio je glumiti i tokom rata, u predstavi “San ratne noći”. Srđo je bio pionirska plivačka nada bivše Jugoslavije. U ratu je bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Srđanov otac je u čitulji napisao “Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“. Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Kako je tada objasnio predsednik Helsinškog odbora Srđan Dizdarević, „Srđan je svojim djelom pokazao da se čovjekom može biti i ostati i u teškim vremenima”. Priznanje je u Sarajevu primio Srđanov otac, Rade Aleksić, koji je i glavni akter potresnog dokumentarnog filma
Srđo, koji je 2007.godine snimljen u produkciji Radio-televizije Srbije. Nevladine organizacije su podsjetile da je 2007. i gradonačelnik Trebinja, Dobroslav Ćuk, obećao da će rodni grad podići spomenik Srđanu Aleksiću, ali da od tog obećanja nije bilo ništa. Rade Aleksić je prije rata ostao bez jednog sina, a za vrijeme rata izgubio je i drugog sina. Danas živi sam u Trebinju i sreće ubice svojeg sina koje slobodno šetaju tim gradom. U jednom od intervjua
Nezavisnim novinama rekao je: „Nisu oni imali namjeru da ubiju Srđana, već se to jednostavno desilo. Ali, nije se moralo desiti da do te grubosti dođe, nisu morali nasred ulice napadati nezaštićene momke, ni onog preplašenog Bošnjaka, niti mog sina. Nije više bitno ni ko su oni bili, bitno je to da su oni tada udarili na čovjeka, želeći svojim čizmama i kundacima poništiti sve ono čovječno i plemenito što je predstavljalo najljepši dio Trebinja. To je možda ono što najviše boli.”
U vrijeme kada je u toku bilo suđenje za ubistvo njegovog sina, Rade Aleksić je doživljavao i razna poniženja koja nikada neće zaboraviti. Među njima je i rečenica jednog od advokata, branioca optuženih: „Tako mu i treba kada je branio muslimana.”
„A moj Aći, tako smo Alena svi odmila zvali, sada je u Švedskoj, oženio se, ima dvoje djece. Svakog me ljeta obiđe kada dođe u Trebinje. Prvo ode na Srđanov grob s velikom ikebanom, a onda kod mene. Eto, toliko sam uzbuđen da mu se ni prezimena ne mogu sjetiti. Nama, Trebinjcima, onoj staroj trebinjskoj raji, prezimena nisu ni značila ništa. Zvali smo se po nadimcima, prepoznavali po dobroti i u takvo Trebinje i danas vjerujem”, rekao je Rade Aleksić tada Nezavisnim novinama.
Ulica u Sarajevu je petnaest godina nakon smrti nazvana imenom Srđana Aleksića. U obrazloženju je navedeno: “Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost, a bez nje naš život ne bi imao smisla“.
Prolaz u Zmaj-Jovinoj ulici u Novom Sadu također nazvan po Srđanu i tu je postavljena spomen-ploča u znak sjećanja na njegovu ljudskost. Postoji inicijativa da se i u Pančevu dodjeli ulica ovom hrabrom momku, međutim za sada nije dobila podršku gradske uprave. U Republici Srpskoj ne postoje takve inicijative kao ni u njegovom rodnom Trebinju.
Radio televizija Srbije 2007. godine snima i emituje dokumentarni film “Srđo” o Srđanu Aleksiću, a 2008. trebinjsko pozorište Slovo postavlja predstavu Epilog o Srđanu.
Srđanovo ljudsko djelo je, kako piše portal Sarajevo-x.com, poruka za budućnost. Za onu budućnost u kojoj će čovjek biti na prvom mjestu. U tu budućnost nikada ne smijemo prestati vjerovati. Časnije, hrabrije i poštenije je sa pravom idejom živjeti i u manjini, nego sa pogrešnom politikom živjeti u prividnom komforu i hladovini većine, jer većina ne znači uvijek da ste na pravom putu. Stoljeće iza nas svjedoči brojnim primjerima koji dokazuju istinitost ove teze.
Istina, ima i onih koji kažu malo je takvih kao Srđan Aleksić. Dobrota, humanost i čestitost se ne mjere brojevima. I oni koji su 1941. godine ustali protiv fašizma i bratoubilaštva nisu bili u početku većina. Ali imali su viziju, ideju i želju da grade bolje sutra. U ovom vremenu Srđan je već postao sinonim borbe za čovjeka.
Perspektiva Bosne i Hercegovine nikada nije bila u podjelama, mržnji, izolaciji i segregaciji. Naša šansa je u poštivanju, razumjevanju, uvažavanju i zajedničkom učešću u razvoju porodice evropskih naroda. Naša šansa je u Evropskoj uniji i taj zadatak mora biti istinsko strateško opredjeljenje koje nema alternativu.
Borci za antifašizam, antinacionalizam i ljudska prava nisu iščezli u BiH. Veliki Srđan nije nestao. On se pridružio besmrtnoj plejadi velikih ljudi koji su žrtvovali svoj život za najsvjetlije civilizacijske vrijednosti. Srđanovo djelo govori da je bolje časno i umrijeti nego sramno i sa zločinima živjeti.
Srđan Aleksić iz Trebinja, glumac amater i plivačka nada, bio je i ostao istinski bosanskohercegovački heroj.
lava im! Oni koji su zivi:neka im je na cast i neka i dalje sire covjekoljublje!
